Dramska skupina BABE poziva da im se u petak, 21. lipnja, pridružimo u kazališnoj šetnji „Priroda i društvo“. Babe Milka i Kaja vode nas u svijet naših, Slunjskih predaka.
Kaja nam je u tekstu opisala što sve osim šetnje uz obale Korane i Slunjčice i paljenje Ivanjskog krijesa na rijeci kupalištu uz Koranu možemo u petak očekivati od kazališne šetnje:
„Priče naših baka o vodenim i šumskim vilama, vilenjacima, stvorenjima s kozjim nogama, letećim svijećama i raznobojnim kuglama svjetlosti, ili pak o starcu duge, sijede brade, koji u svoju leteću knjigu pomno bilježi vrijeme i sve što s njime dolazi i prolazi, oduvijek su bile najdraže za slušanje. Svijet naših predaka znatno se razlikovao od našega. Lišen zvukova prometa i strojeva, svjetlosti ulične rasvjete, televizije, radija i interneta, gledan današnjim očima djeluje zastrašujuće. Međutim, prostor koji nama danas popunjavaju svi ti izumi i otkrića modernog doba, nekoć su popunjavale upravo vile, mistična svjetla i prikaze, te razne priče o susretima takvih bića s ljudima koji bi se dovoljno odvažili prići im!
Prirodne ljepote i fenomeni slunjskog kraja, posebice obale njegovih rijeka Korane i Slunjčice, od pamtivijeka su bile i ostale inspiracija brojnim pjesnicima, slikarima, fotografima i ostalim umjetnicima, kako domaćim, tako i onima koje je put, ponekad i sasvim slučajno, ovamo doveo. Na drugoj točki naše kazališne šetnje u prirodi odmorimo se uz neke od najljepših stihova napisanih o Slunju, njegovim rijekama i mostovima, i okrijepimo uz tradicionalne suhe kolačiće, izvorsku vodu i pravi domaći sok od bazge.
Sve do Domovinskog rata, na gotovo svakom mostu, gazu, lokvi ili u plićaku slunjskog kraja nalazilo bi se peralište, mjesto na kojem su se nekada žene u predvečerje sastajale na pranje. Prala bi se tako i odjeća, ali “prale” su se i one žene i osobe koje nisu bile prisutne; pretresali se i dubinski razmatrali aktualni događaji u selu, a bez pjesme i smijeha gotovo nikada ne bi prolazilo. Svaka žena imala bi svoj, točno određeni kamen za koji bi stala, i koji bi joj služio za udaranje, odnosno cijeđenje natopljene odjeće. Zvuk tih udaraca odjekivao bi nadaleko, skupa s pjesmom i cikom, mameći svakoga tko bi se našao u blizini da se pridruži ovom neobičnom, ali zanimljivom skupu!
Često ćemo, ako zavirimo u povijesne knjige o slunjskom kraju, vidjeti kako ga nazivaju “krajem vječitih vojnika”. Razlog tomu je činjenica da su ovaj kraj poharali brojni ratovi i osvajanja, te da su njegovi stanovnici, posebice u razdoblju postojanja Vojne krajine kada su bili poznati kao krajišnici ili graničari, morali biti u svakom trenutku spremni na borbu i obranu. Prošećimo stoga s pripadnicima povijesne postrojbe grada Slunja, slunjske krajiške pješačke pukovnije, i saznajmo nešto više o našim hrabrim precima!
“Kad se kosi, da sam kod kosaca, kad se spravlja, da sam kod ovaca” – stihovi su napjeva iz minulih vremena, kada su se njive kosile ručno, a sijeno je prije spremanja trebalo nekoliko puta prevrtati i rastresati pod žarkim lipanjskim suncem! U našoj kazališnoj šetnji susrest ćemo već umorne kosce u plandovanju, i skupa s njima uživati u okusima domaće slunjske masnice i šljivove rakije, najčešćim sadržajima nekadašnje južne, odnosno obroka koji bi se jeo oko podneva, a danas bi ga zvali ručkom.
Legenda o nastanku tradicionalnog šetanog (gluhog) kola “Ej janje moje”, koje se u slunjskom kraju igra od polnoćke na Božić do mise na sveta tri kralja, potresna je priča o vremenima kada su upadi turskih četa nagnali gotovo čitavo stanovništvo ovog kraja na iseljavanje, a njihovu djecu odvodili u roblje. Ipak, neuništiv duh ratničkog naroda ne može se tek tako zatrti, pa su Slunjani s vremenom, tako bar kaže legenda, jednu od svojih najvećih kolektivnih trauma pretvorili u napjev i kolo koje se izvodi u najsvečanije vrijeme u godini, kao dokaz da nas još ima, da još uvijek iz sveg srca pjevamo i veselimo se novim naraštajima koji će napjev i njegov značaj ponijeti ponosno u budućnost!
Našu ovogodišnju kazališnu šetnju završit ćemo na gradskom kupalištu, gdje ćemo obnoviti gotovo zaboravljenu tradiciju paljenja krijesa, odnosno kresa, kako ga se u slunjskom kraju naziva. Do Drugog svjetskog rata, diljem Hrvatske narod je palio kresove; negdje bi oni bili jurjevski, negdje uskrsni, negdje božićni, negdje ivanjski. Svoj korijen vukli su iz predkršćanskih vremena, kada bi se kresovima obilježavali solsticiji i ekvinociji, a s dolaskom kršćanstva uklopili su se u obilježavanje kršćanskih blagdana. Nakon Drugog svjetskog rata, postali su prvomajski, i tako ih se palilo sve do početka 21. stoljeća, kada je ova tradicija u slunjskom kraju gotovo zaboravljena, i možemo o njoj čuti samo iz priča naših starih. Za dobru zabavu uz kres pobrinut će se slunjski branitelji, te Nina i Marina.“
Vidimo se u petak, u kazališnoj šetnji s Kajom i Milkom!
PREUZMITE PROGRAMSKU KNJIŽICU DOGAĐANJA
